Tema mentoriranja u knjižničarstvu je zadnja dva desetljeća bila mnogo puta obrađena, ali u hrvatskom kontekstu nije bila često spominjana. S obzirom na paradigmatske promjene knjižničarskog okruženja i smjene generacija djelatnika, ističe se potreba za formalnim ili ne/informalnim programima mentoriranja. Smjenom generacija i velikim brojem mladih diplomiranih stručnjaka koji ulaze na tržište rada, a potpuno drugačijeg seta profesionalnih vrijednosti, proces profesionalne socijalizacije postaje izazovom.

Proces profesionalne socijalizacije mladih djelatnika potiče u dva smjera: kroz proces socijalizacije u profesiju te kroz organizacijsku socijalizaciju, tj. u radnu sredinu (vidi: IDIZ-ov pripučnik, 2014.). Za proces organizacijske socijalizacije neophodno je imati podršku iskusnijih kolega iz ustanove, ali za proces socijalizacije u profesiju nije nužno da mentor bude iz iste organizacije. Glavnu ulogu ovdje igraju stručna društva (HKD, HID…), neformalna udruženja, poznanstva i sl. Jedan od modela koji se zadnjih desetljeća u svijetu egzistira je i suradničko mentoriranje (peer-mentoring) gdje ne postoji utvrđeni hijerarhijski obrazac mentor-mentorirani, već kolege ravnopravno dijele iskustva i međusobno se potiču na profesionalni rast.
Od formalnih programa mentoriranja, u hrvatskom knjižničarstvu se ističu studentska praksa te mentoriranje djelatnika na „stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa“. Uviđamo da su, bez obzira na dokazanu korist koju institucija dobiva, oba formalna programa uvjetovana izvan same struke, tj. iz akademskog kurikuluma odn. kroz zahtjev države pri ostvarivanju mjere za poticanje zapošljavanja.

Kako bi se struka uz suvremene zahtjeve nastavila uspješno razvijati, potrebno je mlade djelatnike što prije osamostaliti ali i usaditi institucionalne i profesionalne vrijednosti, uzuse i procedure. To znači da je vrijednost mentora, formalnog ili ne/inhformalnog, od neizmjerne važnosti, kao i korist koju mentor ima od mentoriranja. Ukratko, „mentoriranje se odvija u kontekstu kontinuiranog i podržavajućeg odnosa mentora i mentoriranog“ (prema Žižak, 2014.).